Krleža bi bio zadovoljan

Drama Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže, premijerno izvedena 6. prosinca na pozornici Gradskog dramskog kazališta Gavella u režiji Miroslava Međimorca, iznimna je predstava. Ne samo zato što je autor drame Krleža nego i stoga jer se u njoj vide, zrcale i rastvaraju sve “vrline” suvremenog hrvatskog teatra; ponajprije bijeg tog suvremenog teatra od kazališnog kontinuiteta, koji mnoge opterećuje i pokazuje siromašnim kreativcima. Koji svoje, kako bi rekao Krleža, überspannt probleme i frustracije nameću kao sudbinske probleme svih ljudi.

Glumci su dosegnuli visoke kreativne domete / Snimio Hrvoje Zalukar

Starost drame Gospoda Glembajevi – praizvedena je 1929. – njezin aktualitet, često može biti i jest opterećenje kada se u tom aktualitetu ne prepoznaje i ne vidi kompleksnost koju Krleža nudi kao dramski razlog. Pogotovo kada se mračnost života uspješne obitelji Glembay – koja je bogatstvo i status stekla na moralno upitan način – danas shvaća tek kao opće mjesto hrvatskog još tranzicijskog društva, jer se “kritičari” tog društva uglavnom bave njegovom vidljivom površnošću, a ne sadržajem – pokvarenošću, pohlepom, bezosjećajnošću i bahatošću.

Na sreću, redatelj Međimorec to je prepoznao, ne samo kao Krležin razlog za dramu nego i kao civilizacijski kontinuitet. U predstavi rafinirano podastire svevremenost tog fenomena, ali ga i svodi na intimnu dramu, a ne na u glamuroznu manifestaciju – proslavu godišnjice banke Glembay – koja će se upakirana u ciničnu obiteljsku maniru pretvoriti u inventuru konačnog potonuća i propasti obitelji Glembay i takva stila života. Pritom nije zaboravio apostrofirati da se u tadašnjem, dakle i današnjem, hrvatskom društvu većina problema rješavala „superiornom, gospodskom šutnjom“, kako to kaže glava obitelji Ignjat Glembay.

Međimorčeva režija Glembajevih primjer je redateljskog kazališta u kojem redatelj ne masakrira pisca, ne uskraćuje glumce i ne muči publiku. To mnogima, koji zagovaraju slobodu svega suprotnoga, automatski znači zastarjelo, neinventivno, nemoderno i nesuvremeno kazalište. Takvima raskorak u logici suprotnosti nimalo ne smeta da brane svoju slobodu stvaralaštva – svoje minimalističke kazališne interpretacije – a da tuđu kompleksnu kreativnu interpretaciju proglašavaju neumjetnošću. Stoga je itekako dobro da se ta vrst osiromašenja Krleže i apsurda vidi na režiranju autentičnoga Krležina teksta, jer Krleža nije bio samo slučajni avangardist svojega doba nego i kriterij za obračun s tadanjim takozvanim zagovornicima teatarskoga kanona.

Međimorčeva je režija, uz spomenuto, putokaz kako Krležu treba rafinirano čistiti i od suvišnih ideologijsko-socijalnih poruka. Tako se (re)afirmira bardova svevremenost, ona slojevitost koja ne skončava u logoreji – u egzibicionizmu fraza i fraziranju – nego živi u bogatom sadržaju koji rastvara slojevitu tragiku intimne obiteljske drame; njezine obiteljske nesporazume, hereditarne traume i obiteljske zločine.

Osobita je vrijednost predstave scenski govor – djelo Đurđe Škavić – vraćanje na pozornicu kazališne riječi, njezina sadržaja koji nije samo gomilanje riječi i rečenica, kako se uobičajilo u sadašnjem hrvatskom kazalištu, nego je pronicavo i nadareno iznalaženje misli, stavova i poruka unutar izgovorenih rečenica, koje publiku “tjeraju” da se zamisli nad sudbinom protagonista drame, koja već sutra može biti drama i sudbina publike.

Zahvaljujući takvu odnosu prema riječi, rečenici i mislima glumci su dosegnuli visoke kreativne domete, što je i redateljeva zasluga. Veličinom uloge i kreativnošću dominirao je Amar Bukvić, koji je uvjerljivo i nijansirano odigrao kompleksnost Leonovih misli i emocija. Njegova oca Ignjata Glembaya racionalno je odigrao Darko Stazić. Užitak kadaverskoga krležijanskog cinizma izvrsno je oživio Sven Medvešek glumeći doktora Altmana. Nataša Janjić Medančić odlično je sublimirala ženstvenost, erotiku, vulgarnost i pokvarenost barunice Castelli, koja je sve podredila strasti preživljavanja. Puba Glembay u interpretaciji Ozrena Grabarića dočarao je fiškalsku prevrtljivost. Beskrupuloznog pokvarenjaka Titusa Glembaya glumio je Darko Milas, a sestra Angelika Dijane Vidušin inteligentno je upijala sadržaje glembajevštine. Baruničina ispovjednika dijaboličnog Silberbrandta racionalno je glumio Hrvoje Klobučar. Sveprisutnog kamerdinera Franza dočarao je Nikola Baće.

U realizaciji predstave, njezine komornosti, važnu ulogu imala je precizna i dojmljiva scenografija Zlatka Klauzarića Atača, kostimi Marite Ćopo, mjestimice prenaglašena glazba Mateja Meštrovića i svjetlo Zdravka Stolnika.

Dakle, Međimorec je izrežirao i dramaturški precizno osmislio i glumački veoma dojmljive Glembajeve, kojima bi bio zadovoljan i Krleža.